Sve izgleda nestvarno mnogima. Zrak se stanjuje, veo otpada. Nešto dolazi. Ljudi gube interes za većinu stvari, dijele da “nemaju više što ovdje raditi”.

Da li se pokazuje prava priroda ne-realnosti koja nam se pokušava nametnuti ili stvarna priroda ovog svijeta? Na što smo to svi pozvani, koji je smjer?

Mnogi misle da dolazi nešto loše, ali onda se postavlja pitanje zašto je “druga strana” u očaju jer vide da sve što su gradili nepovratno propada? Za njih više nema života.

Beznađe je riječ

Beznađe je jer i čovječanstvo kao kolektiv to osjeća, da je nešto nepovratno. Ali zaborav još traje pa ne vidimo da smo svi povezani, jedna obitelj pod zvijezdama. Igra separacije završava i uloge postaje sve teže igrati. Ja sam ta i ta religija, ja sam ova boja kože, ja sam. “Ja jesam” je dovoljno.

Buđenje istinskog srca zvuči poetično, ali kao kolektiv osjećamo težinu toga, pritisak. Nešto se budi u srcu, i to nešto čini da spirala vremena ubrzava i da ne možemo održati dosadašnju predstavu, i to na razini samog tkanja realnosti.

Krv krije tajnu

Često se misli da samo elitne obitelji pripadaju arkonskim vladajućim krvnim linijama, međutim njima pripadaju, bez da znaju, i generacije “običnih” ljudi.

Netko ne pripada takvoj liniji samo zato što ima određeno podrijetlo, nego zato što kroz njega djeluje određeni princip koji je usidren u ovoj realnosti putem drevnih obiteljskih stabala.

Krv u energetskom smislu odražava naslijeđene obrasce, način na koji živčani sustav obrađuje stvarnost i kolektivnu priču kojoj je osoba priključena.

Krv određuje rezonanciju, s kojim realnostima rezoniramo i na što smo ukopčani. “Koji dio mene promatra ono što se događa?” Ako promatra dio koji je temeljen na strahu, svijet izgleda kao prijetnja. Ako promatra dio koji je temeljen na kontroli, svijet izgleda kao nešto što treba organizirati. Ako promatra dio koji je temeljen na krivnji, svijet izgleda kao sudnica.

Krv je memorija generacija. Vibracije i  rečenice su u krvi toliko stare da ih osoba više ne čuje kao misli. Doživljava ih kao samu stvarnost.

Koji su principi usidreni kroz njih?

Prva linija je kontrola kroz strah. “Ako ne kontroliram, nestajem.” To mogu biti elite, ali mogu biti i političari, healeri, roditelji ili obični ljudi. Oni da bi postojali moraju stvarati hijerarhije, sigurni su kad je netko ispod njih, hrane se tuđim strahom.

Druga linija im je krađa identiteta. “Nemam esenciju pa ću uzeti tuđu.” Kameleoni.

Treća linija je održavanje patnje. “Bol je sigurnost.” Ne žele da problemi nestanu, ovisni su o tome da netko nije dobro.

Četvrta linija je obrat života u energiju. Život nije za stvaranje, eros, spontanost i kreativnost, izražavanje, nego za eksploataciju.

Peta linija im je inverzija. Istinu pretvoriti u laž, laž u istinu. Dobro se prikazuje kao loše, loše kao dobro. Sloboda je opasnost, autoritet je ljubav, poslušnost je vrlina, životna sila je prijetnja.

Sad, ako se arkonsko zaista urušava, običan čovjek koji nosi takav obrazac, a ne zna, ne bi nužno postao zao ili svjestan toga. Prije bi osjećao raspad starog unutarnjeg operativnog sustava. Kao i elite.

Raspad  bi postao očit bez sakrivanja: panika bez jasnog razloga, gubitak identiteta. bijes kad drugi postaju slobodni, gađenje prema vlastitoj slabosti, potreba da vrati kontrolu, osjećaj da ga “nitko više ne hrani”, praznina kad nema drame, fizičku jezu, nesanicu, pritisak u solarnom pleksusu. poriv da se zalijepi za nekoga tko ima životnu silu, depresija jer stari mehanizam više ne daje energiju, itd.

Kod takve osobe se ne ruši samo uvjerenje. Ruši se energetski parazitizam kao struktura identiteta. Egzistencijalni manjak.

Bila elitna obitelj, ili običan čovjek, urušavanje postavlja pitanje, “Ako više ne mogu upravljati tuđim poljem, postojim li uopće?” Najdublji sloj: oni ne pate zato što “tama gubi”, nego zato što nikad nisu razvili vlastitu vezu s Izvorom. Pa kad se mreža kontrole povlači, ostaju sami sa sobom, a tamo nikad nije bilo nikoga. To je jezivo, ali nije bezizlazno. Kao i entitetima na suptilnim razinama, svakome je ponuđena opcija dobijanja iskre Izvora u srce.

Jedna od posljednjih faza raspada je upravo kolaps i “tame” i “lažnog svjetla” istovremeno. Lažno svjetlo je sofisticiranija verzija tame, gdje se u sintetskom matriksu ide po utočište od tame, ali to je dio istog mehanizma žetve energije. Ako tama traži pokoravanje, lažno svjetlo traži uzvišenje iznad svega ljudskog. Posebnost, misija, duhovnosti koje su bolje od drugih ili religije.

Mnogi sada osjećaju da ni “tamo” nema ničega.

“Ja” se više ne može naći u kontroli, žrtvi, spasitelju, probuđenome, elitizmu, prazno je. Elitne skupine arkona su se hranile tim osjećajima. Kako nema njih, nema ni povratne sprege da “odabrani” dobiju dio energije nazad.

“Sve je izgubljeno” je bazni osjećaj. Ali ako nema tame za koju se hvatamo, ni lažnog svjetla koje možemo glumiti, i svih ljudskih uloga koje smo igrali u tim ekstremima, postoji samo pitanje, tko sam ja bez uloga?

Veliki globalni i unutarnji pomak stoga daje mogućnost susreta s nečim stvarnim.

Kada terapeutski radim “oslobađanje od krvne linije” to je  nešto sasvim drugo od promjene krvi. Značilo bi trenutak kada osoba prvi put primijeti,  “Možda ovo nije stvarnost. Možda je ovo samo način na koji sam naučio gledati stvarnost.”

Upravo je to ono što plaši stari identitet. On očekuje novi sustav, novu hijerarhiju ili novi izvor energije. A umjesto toga nalazi prazninu u kojoj se više ne može osloniti ni na kontrolu ni na duhovnu sliku o sebi.

Trenutak kada se ne raspada samo sjena, nego i sve maske koje su izgledale kao svjetlo. Tada se više ne govori o pripadanju nekoj krvnoj liniji, grupi ili polu, nego o izravnom odnosu između osobe i onoga što smatra najdubljim izvorom vlastitog postojanja.

Izvor dolazi i nema nazad. Izvor se budi u čovjeku, i to upravo kroz ljudsko srce.