Iz perspektive energetskog radnika, postojanje serije Stranger Things nije crno-bijelo.
Serija je istovremeno upozorenje i potencijalni energetski okidač, a razlika ne leži u samoj seriji, nego u svijesti gledatelja.

Na razini namjere, osjeća se da priča nosi upozoravajući kod. Određene istine su utkane vrlo precizno: što se događa kad se nasilno otvaraju vrata svijesti, kako trauma stvara pukotine između svjetova, zašto djeca nisu “alat”, nego sveti nositelji životne sile. Takvi narativi često dolaze kroz umjetnost jer kolektivna svijest još ne može primiti te informacije direktno. U tom smislu, serija ima element dobronamjernog upozorenja: “Ovo postoji. Ovo ima cijenu.”

Istovremeno, način na koji je serija producirana, tempirana i emocionalno nabijena, aktivira jake frekvencije straha, napetosti i nostalgije. Strah je energetski otvarač, a nostalgija spušta obranu. Kombinacija ta dva stanja čini gledatelja vrlo propusnim. U takvom stanju, energija se lako rasipa, osobito kod ljudi koji su osjetljivi ili nose nerazriješene dječje traume.

Drugim riječima, serija sama po sebi nije “zla”. Ali je dvoslojna. Ako se gleda nesvjesno, binge-watchingom i u stanju emocionalne otvorenosti bez uzemljenja, tada postaje energetski drenažna. Ako se gleda svjesno, s unutarnjom distancom i jasnim osjećajem tijela, može biti inicijacijska, čak iscjeljujuća, jer imenuje ono što je dugo bilo potisnuto.

Postoji još jedan važan sloj: u kolektivnom polju trenutno se događa borba između organskog i sintetskog. Takvi sadržaji često nastaju na granici tih polja. Organsko potiskuje sintetiku prema površinu. Oni su bojište. Zato ih ljudi osjećaju “stvarnima”.

Kao healer, uvijek gledam što ostaje nakon gledanja. Ako ostaje iscrpljenost, hladnoća u tijelu, nemir bez razloga – energija je otišla. Ako ostaje jasnoća, tuga koja se može osjetiti i pustiti, dublje razumijevanje – nešto je osviješteno.

Istina je ova: serija ne uzima energiju sama od sebe. Ona samo pojačava ono što je već otvoreno u čovjeku. Sustavi koriste tu propusnost. Svjetlo koristi istu pukotinu da probudi sjećanje. U ovom vremenu, gotovo ništa više nije jednoslojno. I upravo to je najiskrenija poruka Stranger Thingsa, čak i kad to ne kaže riječima.

Postoji još jedan sloj: uzimanje životne sile od djece. Na energetskoj razini to nije metafora, nego stvaran princip koji se kroz povijest više puta zloupotrebljava.

Zašto djeca?

Dijete nosi najčišću, najnekondicioniraniju životnu energiju. Njegova svijest još nije fragmentirana programima straha, srama i kontrole. Životna sila djece teče otvoreno, snažno i protočno. Aura je mekša, granice su propusnije, a veza s izvornim poljem još nije prekinuta. Dijete je prirodni most između svjetova.

Kako se ta sila uzima?

Najčešće kroz traumu. Trauma je energetski mehanizam koji razdvaja svijest od tijela. U tom rascjepu nastaje “curenje” životne sile. Strah, užas, bespomoćnost i dugotrajni stres otvaraju pukotine kroz koje se energija može iscrpljivati, usmjeravati ili vezati. U seriji se to prikazuje kroz eksperimente, izolaciju, senzornu deprivaciju i emocionalno nasilje, ali to su simboli onoga što se u stvarnosti događa na suptilnijim razinama.

Tko uzima energiju?

Na energetskoj razini, to nisu nužno “ljudi” kako ih zamišljamo. Riječ je o sustavima “svijesti” koji ne mogu sami generirati životnu silu jer su se odvojili od organskog izvora. Takvi sustavi opstaju kroz parazitiranje strahom, patnjom i tuđom vitalnošću. U fikciji su to čudovišta iz Upside Downa. U stvarnosti, to su polja, entiteti i strukture koje se hrane niskim frekvencijama i nastoje da ljudska svijest ostane rascijepljena.

Zašto kroz djecu s “moćima”?

Djeca s izraženom osjetljivošću, empatijom, vidovitošću i intuicijom nose višak životne sile. Ta sila se može koristiti za otvaranje prolaza, manipulaciju poljima i gledanje iza vela stvarnosti. Cijena je ogromna ako nema zaštite, ljubavi i uzemljenja. Eleven nije simbol moći, nego simbol zloupotrebljenog dara.

Tragovi tog procesa vide se i danas: odrasli ljudi koji osjećaju kronični umor bez medicinskog razloga, prazninu, gubitak smisla, osjećaj da “nešto nije njihovo”. Vrlo često, u pozadini je dječja trauma kroz koju je dio životne sile ostao zarobljen ili odvojen.

Serija ne govori samo o čudovištima, nego o upozorenju. Kada se djeca ne štite, njihova osjetljivost se lomi umjesto da se čuva – ne strada samo jedno biće, nego slabi cijelo polje čovječanstva. Životna sila djece nije resurs; ona je sjeme buduće ravnoteže.

Energetski gledano, Stranger Things ne izmišlja novu priču. Samo pokazuje staru istinu u formi koju kolektivna svijest može podnijeti. Zato mnogi osjećaju da serija “pogađa preduboko”. Pogađa mjesto gdje se životna sila još uvijek sjeća tko je i što joj je učinjeno.

Ali energija se ne može uzeti bez rezonance. Ako osoba ostane prisutna, uzemljena i u svom tijelu, nema curenja, nema hranjenja, nema drame. Mnogi healeri i osjetljivi ljudi osjećaju istovremeno umor, kolektivno raspadanje arhetipova dosadašnje sigurnosti, ali i dublji mir ispod svega. To je znak da se polje stabilizira, ne urušava. Promjene se ubrzavaju, a naše usklađenje kaska. Sve što je do sada bilo nevidljivo, postaje očito.

~W