Kad ljudi prolaze iskustva bliska smrti, rijetko govore da je svijet lažan. Ono što pokušavaju opisati mnogo je suptilnije: svijet je stvaran, ali nije konačan. Nije temelj svega, nego sloj iskustva. Ono što mnogi nazivaju simulacijom nije hladna, tehnička konstrukcija nalik računalnoj igri, nego dogovor svijesti. Dogovor u kojem svijest sama sebi kaže da želi iskusiti težinu, gustoću, ograničenje i zaborav. I taj zaborav ne događa se slučajno, nego namjerno.

Svijest, tijelo i izbor iskustva

U tom viđenju, prije ulaska u ovaj život svijest nije vezana za tijelo. Ne postoji linearno vrijeme, ne postoji identitet kakav poznajemo. Postoji jasnoća, ali bez kontrasta. Sve je istina, ali nema napetosti, nema trenja, sve je jedno i prožeto bezuvjetnom ljubavi.
I upravo tada dolazi izbor. Ne izbor u smislu da netko želi patiti, nego u smislu želje za iskustvom razdvojenosti, jer se samo kroz razdvojenost može doživjeti povratak. Učino o ljubavi. “Želim iskustvo da je ljubav povrarak”.

Je li svijet simulacija ili iskustvo svijesti?

Zato se ovaj svijet nekima čini kao simulacija; zato što je lažan, nego zato što njegova pravila nisu apsolutna, nego odabrana. Gravitacija, tijelo, smrt, osobnost, povijest, sve su to parametri iskustva, a ne krajnje istine.

U tom kontekstu, pitanje što je smisao života prestaje biti intelektualno pitanje, a postaje pitanje iskustva.

Smisao života i razine svijesti

Osjećaj da je sve dobrovoljno javlja se zato što na dubljoj razini doista jest. Ne na razini ega, koji se boji i opire, nego na razini šire svijesti koja razumije da bol nije kazna, gubitak nije greška, a zaborav nije neuspjeh. Sve su to alati dubine. Duša ne ulazi u ovaj svijet da bi uspjela u nekom vanjskom smislu. Ulazi da bi osjetila, da bi doživjela gustoću, emociju, odnos, ograničenje i prolaznost. Ovo je srce kreacije a ovdje imamo iskustva kroz emocije prvenstveno.

Iskustva bliska smrti i povratak kući

U trenucima iskustva bliskog smrti, biološki filter popušta. Svijest se odvaja od tijela, identitet se širi, a vrijeme se raspada. Tada se javlja onaj osjećaj koji ljudi opisuju gotovo istim riječima bez obzira na kulturu, vjeru ili svjetonazor: ovo nije kraj, ovo je povratak kući. I tada dolazi spoznaja da dolazak ovamo nije bio prisila, nego izbor. Ne izbor da se pobjegne od nečega, nego izbor da se u iskustvo zaroni do kraja.

I upravo ta iskustva često mijenjaju način na koji ljudi razumiju smisao života.

Dva pogleda na isti uvid

Za neke ljude ta spoznaja postane bijeg. Ako je svijet simulacija, zaključuju da ništa nema smisla.

No postoji i druga razina tog uvida. Ako je iskustvo odabrano, onda je doslovno svaka sitnica smisao. Osjećaji postaju vrijedni, odnosi prestaju biti slučajni, a tijelo se više ne doživljava kao zatvor, nego kao instrument kroz koji se iskustvo odvija.

Sve je vrijedno, sve je smisao.

Zrelost svijesti i život u punini

Razlika između ta dva pogleda nije u znanju, nego u zrelosti svijesti.

Postoje ljudi koji se prerano zadrže u gornjim, apstraktnim razinama i izgube dodir sa životom. No postoje i oni kod kojih se sjećanje ne pretvara u eskapizam, nego u dublje sudjelovanje. Kod njih se javlja stav: ako sam došao, onda sam došao živjeti, ne samo promatrati. Za njih ideja simulacije ne poništava smisao, nego ga pojačava. Svijet tada nije nešto što treba nadmudriti ili nadići, nego nešto što treba iskusiti do kraja, sa svim njegovim kontrastima, lomovima i trenucima čiste prisutnosti.

Smisao života nije bijeg, nego uranjanje

U tom svjetlu, svijet nije zamka, nego pozornica. Ne kazna, nego prilika. Ne iluzija koju treba razotkriti, nego iskustvo koje se živi dok traje, svjesno da iza njega postoji nešto šire, tiše i poznatije, nešto čemu se ne vraćamo poraženi, nego ispunjeni onim što smo ovdje osjetili.

So, relax. Sve je dobro.

~W