U zadnje vrijeme radim sa sve više empata. Oni su jako “na udaru” zbog ubrzanja energije u kolektivu i trebaju pomoć izvana i više brige o sebi.

“Oni su zahtjevni”

Empati se ljudima često čine zahtjevni. Naizgled im sve smeta i imaju prohtjeve. Buka im smeta, oštri zvukovi. Određene vrste hrane im sve više smetaju. Malo više interakcije i moraju u osamu. Laganje i neistinu odmah osjete u sebi fizički. Umjetna svjetla im smetaju, ne daj bože alkohol. Ljudima sve to izgleda too much i ponekad asocijalno.

Međitim, empati  nisu “zahtjevni”. To se treba shvatiti. Oni su više kao instrumenti za kalibraciju.

Ono što drugi jedva primjećuju, njihov sustav registrira odmah. Zvukovi, mirisi, tuđe emocije, hrana, prenatrpani prostori ili previše socijalne interakcije za njih nisu samo podražaji, oni njima postaju informacije.

Arhetipski gledano, njihova uloga nije razviti deblju kožu pod svaku cijenu, nego naučiti upravljati vlastitom osjetljivošću. Kao što vrhunski mikrofon može uhvatiti i najtiši šapat, ali zato mora biti zaštićen od buke, tako i izrazito osjetljiva osoba treba razdoblja tišine, samoće i oporavka.

Iz te perspektive, problem nije njihova osjetljivost. Problem nastaje kada društvo od preciznog instrumenta očekuje da se ponaša kao čekić.

Ono što izgleda kao slabost ponekad može biti sposobnost finijeg opažanja, ali samo ako osoba nauči poštovati vlastite granice umjesto da ih stalno pokušava nadjačati.

Uloga empata u promjenama koje dolaze

Empati nisu instrumenti koji su stvoreni za buku. Oni su instrumenti rezonancije.

Ako se planetarno polje mijenja, oni su među prvima koji registriraju promjenu frekvencije okoline. Dok većina ljudi primijeti tek kad neprirodna promjena postane velika, oni je osjete dok je još jedva primjetna.

Oni predstavljaju određen princip unutar kolektiva ljudi.

Kao što kanarinac u rudniku prvi reagira na plin i opasnost, empat je onaj koji prvi osjeti da nešto u okolišu, odnosu ili načinu života više nije usklađeno sa prirodnim stanjem.

Ako svi mogu živjeti u buci, umjetnom svjetlu, kroničnom stresu ili površnim odnosima bez da odmah primijete posljedice, netko tko na to reagira vrlo brzo postaje svojevrsni pokazatelj granice. Ne zato da ispašta, nego da pokaže gdje je granica prirodnog.

Kao čuvari koherencije, oni održavaju vezu između čovjeka i prirodnog poretka. Kada sustav postane previše kaotičan ili “umjetan”, upravo takva osoba prva osjeti da nešto nije u ravnoteži.

Dakle njihova osjetljivost nije namijenjena samo njima. Ona služi kao povratna informacija cijeloj zajednici. Kao što bol u tijelu nije neprijatelj nego signal, tako bi u toj priči izrazito osjetljivi ljudi bili signal kolektivu.

“Želim otići”

Oni su nositelji nositelji kontinuiteta, ljudi čiji živčani sustav nikada nije u potpunosti prihvatio ekstremnu gustoću fizičke kompresije, i u modernom svijetu ubrzanost i stalnu stimulaciju modernog svijeta. Kao da je njihov unutarnji instrument ostao podešen na tiši prirodniji orkestar.

U radu s njima, redovno u njihovom nesvjesnom nailazim na želju odlaska odavde. Za takve duše je dobrovoljni dolazak u limitacije dualnosti stvorio rascjep u polju; budući da sintetski matrix ove arene definiraju zaborav i separacija od ljubavi Izvora, ovo im je bio prvi šok. Žude za drugačijim, povezanim i ljubavnim svijetom kojeg se sjećaju. Odatle je pravilo da imaju slabije uzemljenje, jače gornje centre.

Planetarne promjene

Iz energetske perspektive polja bi se moglo reći da osjećaju gdje nešto nije u skladu, gdje je odnos izgubio autentičnost, gdje prostor ili zajednica postaju preopterećeni, gdje tijelo govori “dosta” prije nego što to um shvati. Sve jači dotok i energije Izvora i Svjetla (organskog) pokazuju plastično što je prirodno a što nije, te otkrivaju ljepotu i ljubav ali i sve što s time nije usklađeno. Taj kontrast empati prvi osjećaju, ali se i prvi usklađuju.

Ali ta ista osjetljivost ima cijenu. Instrument koji može registrirati najfinije nijanse lakše se i “preoptereti”. Zato se povlačenje, tišina ili oprez prema podražajima mogu promatrati kao način ponovnog ugađanja instrumenta, a ne nužno kao slabost. Stoga…

Pravila za empate

Budući da su nam svima živčani sustavi jako opterećeni modernim načinom života, bilo bi mudro promatrati empate i načine kako reagiraju i pomažu sebi.

Kao prvo, oni sebe moraju prihvatiti. Njihove “slabosti” su spašavanje drugih i nepostavljanje jasnih granica koje štite njihovo srce. Prihvatiti sebe (i znati što su) i jasno to komunicirati daje olakšanje. Ne pokušavati postati manje osjetljiv, ne boriti se s time, nego razviti kapacitet za osjetiti nešto bez da postane njihovo. Jačati unutarnju os jasnim granicama smanjuje potrebu da nose tuđe. Ne tražiti uklapanje.

Drugo, budući da im je živčani sistem jako osjetljiv na podražaje (informacije), moraju jako obratiti pažnju na prehranu, hidrataciju i san. Posebno naglašavam zdravlje crijeva, “drugog mozga”. I malo poremećaj i upalna stanja u crijevima mogu empatima blokirati vagus i opteretiti ih nemogućnošću opuštenosti. Povezano s ovim, pažljivo birati društvo i okruženje.

Treće, duži boravak u prirodi i kontakt sa elementima. Tlo, zrak, šuma, sunce, voda. Vodopadi i valovi se brinu o njihovoj fasciji koja je prepuna informacija. Tišina. To ih kalibrira i usklađuje s prirodnim ciklusima spontano.

Četvrto, energetske zaštite. Oni trebaju “oklop” od organskih energija u svom polju koji štiti i filtrira tuđa stanja te ih reciklira.

Ne spašavati svijet

Precizan instrument nije stvoren da bude otporan na sve. Njegova vrijednost nije u tome što može podnijeti više, nego u tome što može otkriti ono što drugi još ne primjećuju. Instrument koji stalno pokušava svirati glasnije od svih ostalih brzo će se pokvariti. Instrument koji svira svoju prirodnu frekvenciju postaje referentna točka prema kojoj se drugi koji su mudri mogu uskladiti.

Zadatak empata nije spasiti svijet niti apsorbirati tuđu bol. Njegov zadatak je održavati vlastitu unutarnju koherentnost. Smatra se da upravo iz takvog stanja prirodno djeluje umirujuće na ljude oko sebe, bez napora i bez žrtvovanja sebe.

Što se dešava kako se empati iscjeljuju?

Primjetio sam, kako empati prolaze iscjeljenje, mogu postati sidro koje pokazuje svima kako ostati povezan sa sobom i istinom, samim prisustvom.

Mogu postati ogledalo u čijoj se prisutnosti drugi mogu jasnije vidjeti- oni koji žele promjene. Njihova prisutnost ne podržava maske.

Oni mogu postati prevoditelji svih vrsta nejasnoća. Ako drugi osjećaju unutarnji nemir i kaos, ali ga ne razumiju, empat može pomoći dati smisao iskustvu i pronaći jezik za ono što je do tada bilo nejasno.

Mogu postati stabilizatori koji više od ikoga mogu oko sebe širiti mir, čak i bez izgovorene riječi.

Više ne iscjeljuje tako što uzima tuđu bol na sebe. On ostaje povezan s nečim što smatra dubljim izvorom reda, a drugi se u njegovoj prisutnosti lakše prisjećaju vlastite ravnoteže.

Više nije nije spužva za kolektiv, nego referentna frekvencija.

Postaju lideri, htjeli to ili ne.

Kada se Svjetlo pojačava, ljudima ne trebaju oni koji će svijetliti jače od svih. Trebaju im oni koji ostaju stabilni dok se sve ostalo mijenja. Tada sama njihova prisutnost postaje podsjetnik da je moguće proći kroz radikalnu promjenu bez gubitka vlastitog središta.