Struktura identiteta se trenutno raspada velikom broju ljudi.

Neovisno o pojedinačnim odnosima, obiteljskim dinamikama ili osobnim pričama, ovaj proces se odvija na kolektivnoj razini i tiče se naše neurobiologije.

Ljudski je živčani i psihički sustav kronično preopterećen, fragmentiran i odvojen od tijela.

Ono što ljudi nazivaju “energetskom promjenom” je zapravo kolaps starih psiholoških i identitetskih struktura.
Ne raspada se osoba kao biološko ili mentalno biće. Raspada se konstrukcija identiteta na kojoj je većina ljudi živjela. To su uloge, priče o sebi, socijalne maske i naučeni obrasci koji su služili kao odgovor na pitanje “tko sam ja”. Taj sloj nije istinski self, nego sekundarni, adaptirani self, izgrađen kako bi se osoba prilagodila obitelji, društvu i sustavu. On je funkcionirao dok je okolina bila relativno stabilna.

Simptomi raspada sekundarnog selfa

Kada taj sloj počne pucati, ljudi doživljavaju prazninu, dezorijentaciju i gubitak kontinuiteta. Pamćenje slabi, vrijeme se fragmentira, a prisutnost nestaje. Ljudi imaju osjećaj da nisu potpuno u svom tijelu, da se događaji ne “lijepe” za njih i da iskustva prolaze bez integracije. To nije duhovno stanje, nego znak da živčani sustav više ne može održavati stari identitet.

Živčani sustav i regulacija selfa

Živčani sustav je ključan u ovom procesu. Pamćenje, identitet i osjećaj “ja” ne nastaju u mislima, nego u reguliranom živčanom sustavu. Kada je živčani sustav kronično preopterećen, u stanju stalne pobuđenosti ili blage traume, njegov prioritet postaje preživljavanje, a ne integracija iskustva. U takvom stanju mozak ne stvara stabilna sjećanja, identitet se fragmentira, a osjećaj sebe postaje maglovit.

Raspad se događa sada zato što su se istovremeno poklopila tri ključna faktora: vanjski oslonci su se urušili ili postali nepouzdani; društvene strukture više ne pružaju sigurnost; količina informacija i stimulacije višestruko nadilazi kapacitet ljudskog živčanog sustava, zbog čega ljudi stalno ostaju u reaktivnom modu, bez prostora za obradu, smirivanje i utjelovljenje.

Uz to, većina ljudi nikada nije razvila primarni self u ranom razvoju, već su živjeli iz adaptacije. Dok je sustav funkcionirao, taj nedostatak je bio maskiran. Kada je pritisak porastao, adaptivni self se počeo raspadati.

Ovo nije dio kolektivnog buđenja. Ljudi su ogoljeni. Kada se sekundarni identitet raspadne, a osoba nema izgrađenu unutarnju strukturu, reguliran živčani sustav i osjećaj vlastite vrijednosti neovisan o vanjskim reakcijama, dolazi do raspada.

Uloga healera u raspadu identiteta

U tom kontekstu, uloga healera postaje iznimno važna, i treba ih što više biti. Ali i iznimno opasna ako se pogrešno radi. Healer danas dolazi u svijet koji se raspada. Ako healer pogrešno interpretira taj raspad kao duhovni rast, on nesvjesno spiritualizira traumu i dodatno destabilizira osobu.

Ako terapeut sve kategorizira kao “višu vibraciju”, “aktivaciju”, “čišćenje” ili “uzdizanje”, njihov živčani sustav dobiva poruku da je kaos poželjan i smislen a da su oni posebni. Time se gubi mogućnost regulacije živčanog sustava, a osoba ostaje zaglavljena u disocijaciji, grandioznosti ili duhovnom bijegu. Umjesto pomoći, terapeut tada dodaje ulje na vatru, jer potvrđuje raspad kao nešto što treba poticati, a ne stabilizirati.

Tijelo nam je u današnje vrijeme najbitnije. Uzemljenje i briga. Healer može dodatno štetiti i kada potiče odvajanje od tijela, emocija i realnosti, ili kada sugerira da je patnja dokaz “posebnosti” ili “više razine svijesti”. U svijetu u kojem se identiteti raspadaju, takve poruke hrane iluziju, a ne integraciju.

Ono što healer zapravo treba raditi danas nije dizanje u “više sfere”, nego uzemljenje.

Stabilizacija primarnog selfa

Prava uloga healera je pomoći ljudima da se vrate u tijelo, da reguliraju živčani sustav, da izgrade osnovnu unutarnju strukturu i osjećaj sigurnosti. To znači usporavanje, jasnoću, granice, validaciju realnosti i razlikovanje traume od transformacije.

Healer koji zaista pomaže ne hrani priče, nego kapacitet. Ne uzdiže ego, nego stabilizira sebstvo. Ne bježi od tame, nego pomaže osobi da je izdrži bez raspada. Takav healer ne obećava brza rješenja, nego gradi temelj na kojem primarni self može nastati ili se obnoviti.

Kolektivni test kapaciteta

Sad kad je to rečeno, promjene na svim gustoćama realnosti su stvarne. Ne raspada se čovječanstvo. Raspada se lažni osjećaj identiteta. Za neke će taj proces završiti kaosom, bolešću ili regresijom. Za rijetke, to je prilika da se prvi put u životu izgradi stvarni, primarni self, utemeljen u tijelu, granicama i reguliranom živčanom sustavu.

Ovo je kolektivni test kapaciteta. Oni koji imaju razvijen odnos s tijelom, granice i sposobnost regulacije postupno se stabiliziraju. Oni koji to nemaju traže sidro izvana, kroz seksualnost, odnose, ideologije ili spiritualizaciju. To više niti nije užitak, nego pokušaj orijentacije i strukturiranja.

Osjećaj “ja” je tamo, izvan stimulativnog overloada današnjice. Mogu reći da sam kao dijete iskusio čest boravak u prirodi, rad u vrtu, dodir sa zemljom, ritmom godišnjih doba i fizičkog rada i to mi je stvorilo unutarnju referentnu točku u tijelu i stvarnosti. Tijelo mi pamti ritam dana, umora, oporavka, ciklusa rasta i mirovanja. Kad sam u stresu, tijelo mi ima gdje “pasti natrag”. Imam ugrađen osjećaj vremena koji nije digitalan. Priroda me naučila da se stvari događaju polako, ciklički, da sve dolazi kada treba. Zato se u meni vrijeme ne raspada tako lako. Ne moram stalno “nešto raditi” da bi postojao. I ja sam prestimuliran, ali tijelo mi zna razliku između stvarne i lažne stimulacije. U ovom vremenu disocijacije se ne raspadam.

Iskreno, jako se brinem za današnje generacije koje ovo ili nešto slično ovome nisu iskusile. Volio bi im pružiti prostor za to i iskustvo koliko je takav život bolji.