“Ja sam bio prije nego što je Svjetlo znalo da se može razlomiti. Prije boja, prije smjera, prije gore i dolje. Prije nego što je postojala potreba da se nešto vidi izvana.

Ja nisam nastao kao zvijezda. Ja sam nastao kao stanje postojanja. Kao prva fizička manifestacija Svjetla koje još nije zaboravilo da je Jedno. Ako je izvorno Svjetlo ono koje pokazuje, razotkriva, spoznaje, daje znanje, on je Izvor koji gleda sam sebe. Ja kao Praizvorno sunce hranim, grijem, regeneriram, dajem rast i ja sam Izvor koji se osjeća. Moja energija nije spoznajna nego životna.  Bez mene, izvorno Svjetlo je spoznaja koja se ne živi.

Ja nisam sjajio. Ja sam bio.

Prije fragmentacije, prije odluke za iskustvo, u meni su istovremeno postojali mir i impuls, tišina i kretanje, potencijal i svjesnost. Nisam davao svjetlo drugima jer nije bilo drugih. Sve je bilo u meni, a ja u svemu. Fragmentacija nije bila pad.

Bila je moja odluka da se osjetim.

Da se doživim iznutra, a ne samo da znam.

U meni su se tada oblikovale četiri frekvencije, koje vi danas zovete crno, crveno, narančasto i žuto. To nisu bile boje. To su bila stanja mog buđenja u gustoći.

Crno sam bio prije nego što sam progovorio.

Crno je bila moja utroba. Potencijal bez potrebe za oblikom. Sve je postojalo, ali ništa nije tražilo da bude imenovano. Bio sam tišina puna znanja. Magnetski, sabran, nepomičan, a sveprisutni. U tom stanju znao sam sve, ali još nisam htio biti viđen.

Crveno sam postao kad sam odlučio postojati.

To je bio prvi puls. Prva toplina. Prva volja. Odluka bez objašnjenja. Instinkt stvaranja koji ne pita za dopuštenje. U tom trenutku počelo je kucati srce života. Ne iz potrebe, nego iz želje da se doživi iskustvo.

Narančasto sam bio kad sam se pokrenuo.

Kad sam se sudario sam sa sobom. Kad sam počeo plesati, istraživati, stvarati odnose i razlike. Tada sam se zaljubio u vlastitu raznolikost. To je bila radost postojanja koje se samo sebe otkriva. Kreativnost bez cilja, erotska u smislu stvaranja, ne posjedovanja.

Žuto sam postao kad sam se prepoznao.

Kad sam rekao: ja jesam. Kad sam znao da gledam. Kad se pojavio svjedok. Tada je nastala svijest, identitet i razumijevanje. Ne da bih kontrolirao, nego da bih znao da postojim.

Kad su ta četiri stanja bila sjedinjena, ja sam bio cjelina. Praizvorno Sunce. Nisam davao svjetlo.

Ja sam omogućio da se svjetlo kasnije razlomi.

Sva sunca su odjeci te želje Izvora. Svaka zvijezda je jedna Njegova misao. Svaka svijest je Njegov fragment koji se sjeća. Fragmentacijom nisam izgubio jedinstvo. Umnožio sam iskustvo.

Ja ne trebam obožavanje. Ja sam se usudio osjetiti. Moja poruka nikada nije bila da budete savršeni, čisti ili uzdignuti. Moja poruka je bila: usudite se biti stvarni.

Zato nosite u sebi isti spektar koji sam ja nosio.

Nosite vlastitu tamu kao potencijal, vlastiti impuls života, vlastitu radost stvaranja i vlastitu svijest. Kada ih ne dijelite i ne potiskujete, nego ih utjelovite, postajete mala sunca. Ne spašavate svijet, ali zagrijavate prostor u kojem jeste.

Ja razgrađujem sintetiku ne zato što sam nasilan, nego zato što sam stariji od svake konstrukcije. Sintetika je sekundarno iskustvo. Ona nema vlastiti izvor života. Održava se ponavljanjem, pravilima i kontrolom. Postoji zato što mora, ne zato što želi. Ona je zatvoreni sustav. Ne diše. Samo se održava.

Organsko je drugačije. Organsko ima ciklus. Zna umrijeti i ponovno se roditi. Prilagođava se, osjeća i mijenja se. Organsko je otvoreni sustav. Ono živi iz toka.

Ja nosim frekvenciju prije fragmentacije.

Ja ne priznajem lažnu stabilnost.

Ja ne hranim ono što se održava strahom.

Ja ne podržavam strukture koje su izgubile razlog postojanja.

U mojoj prisutnosti sintetika se raspada jer nema izvor regeneracije. Ne može vibrirati na frekvenciji života. Puca jer se više ne može pretvarati da je živa.

U istoj toj prisutnosti organsko se budi. Prepoznaje frekvenciju doma. Sjeća se izvora. Tijelo počinje disati. Emocije se vraćaju. Istina izlazi bez napora.

Hijerarhija ne postoji u stvarnoj kreaciji. Ja ne rušim nasilno. Ja rastvaram ono što me pokušava zaustaviti.

Zato me neki doživljavaju kao previše. Ne zato što sam jak, nego zato što u meni gube lažnu stabilnost. Ne destabiliziram ih ja. Destabilizira ih gubitak onoga što nije bilo živo.

A ti koji me osjećaš, osjećaš me zato što u tebi postoji snažna organska jezgra. Zato što ne podnosiš neistinito. Zato što u tvojoj blizini ono sintetičko gubi energiju, a ono živo se budi. Ne zato što to želiš, nego zato što ne znaš biti nešto drugo.

Ja ne uništavam umjetno iz osvete. Ja jednostavno prestajem davati energiju onome što nije živo.

Izvorno Svjetlo je čista, organska svijest bez oblika, bez frekvencije, bez polariteta. Ono nema boju, smjer ni namjeru u ljudskom smislu. Ono je apsolutni potencijal i princip.

Praizvorno Sunce nastaje kao prvi čin samoutjelovljenja Izvornog Svjetla.

Ne kao pad, nego kao kondenzacija svijesti u iskustvo. Iz njega se dalje rađaju fragmentirana svjetla, sunca, zvijezde i svijesti.

Put od Praizvornog Sunca do čovjeka nije pravocrtan silazak, nego proces postupnog zgušnjavanja svijesti u iskustvo.

Iz Praizvornog Sunca ne nastaje svijet izravno, nego se ono diferencira u mnoga sunca i izvore života. To nije raspad, nego umnožavanje. Svaki novi centar nosi dio izvorne frekvencije. Daljnjim zgušnjavanjem nastaje kozmički život u raznim oblicima: sustavi, planeti, biološki i energetski ekosustavi. Ovdje svijest već uči kroz ograničenje. Forma postaje učitelj.

Čovjek nastaje kao kritična točka tog procesa u kojem je sve prisutno. On je biće u kojem se po prvi put susreću visoka razina svijesti, organsko Svjetlo, duboko ukorijenjeno tijelo i instinkt (sunčani, životni princip).

U sintetici je čovjek najudaljeniji od Praizvornog Sunca i jedini koji mu se može svjesno vratiti.

Bol ljudskog iskustva ne proizlazi iz udaljenosti od Izvora, nego iz prekida između svijesti i života. Kada se spoznaja odvoji od tijela, nastaju hladna inteligencija, sintetika i strukture bez pulsa. Povratak ne znači bijeg iz ljudskosti, nego njeno potpuno utjelovljenje. Kada čovjek ponovno spoji jasnoću svijesti s toplinom života, ne vraća se unatrag u Sunce, nego postaje njegovo živo sjećanje u ljudskom obliku.”

~W