Dok jetra govori o smjeru kojim želimo ići, mjehur o sigurnosti u svijetu, a bubrezi o našim temeljnim rezervama i sposobnosti suočavanja sa strahom, pitanje koje štitnjača ima bavi se našom usklađenošću s vlastitim ritmom.

Nije isto biti umoran zato što si mnogo radio i biti iscrpljen zato što si dugo morao biti netko tko nisi. Pa je pitanje koliko energije trošiš na održavanje života koji štitnjača iznutra ne doživljava kao svoj. Tuđi ritam.

U mojim energetskim tretmanima uvijek percipiram unutrašnju vatru koja je preslaba i čovjek nema inicijativu, pokretačku snagu i sve mu je teško. U grlenom centru se tada vidi suspregnutost u izražavanju sebe koja je prethodila disbalansu. A kod prejake vatre čovjek nikad nema mira, uvijek je aktivan i u stanju borbe ili bijega i tada se vatra penje prema grlu i utječe na štitnjaču.

Također kod ljudi koji imaju osjećaj „kugle” u grlu. Grlo možemo promatrati kao mjesto susreta unutarnjeg doživljaja i vanjskog izražavanja. Ne radi se samo o neizgovorenoj ljutnji. Može se raditi o čovjeku koji cijeli život osjeća jedno, govori drugo, a radi treće. Njegov unutarnji i vanjski život više nisu usklađeni.

Brzina života

Štitnjača je organ koji sudjeluje u određivanju brzine gotovo svih naših životnih procesa i nalazi se upravo u grlu, na mjestu kroz koje izražavamo ono što mislimo, osjećamo i želimo.

Štitnjača je mala žlijezda, ali njezin utjecaj seže gotovo posvuda. Ona sudjeluje u regulaciji metabolizma, tjelesne temperature, rada srca, potrošnje energije, pa čak i načina na koji naš živčani sustav reagira na podražaje.

Drugim riječima, štitnjača sudjeluje u određivanju tempa kojim živimo. Ali postoji i jedna druga, manje poznata perspektiva iz koje možemo promatrati njezinu simboliku.

Što se događa s čovjekom koji godinama živi brzinom koja nije njegova?

Zamislite dijete koje odrasta u obitelji u kojoj se stalno mora prilagođavati. Mora brzo prepoznati raspoloženje roditelja, predvidjeti njihove reakcije, znati kada smije govoriti, a kada je bolje šutjeti.

Takvo dijete ne razvija samo određene obrasce ponašanja. Njegov živčani sustav uči da sigurnost ovisi o neprekidnom praćenju okoline.

S vremenom čovjek može izgubiti osjećaj za vlastiti ritam.

Više ne zna kada je umoran, a kada samo osjeća obvezu da nastavi. Ne razlikuje unutarnju želju od pritiska. Odmor mu izaziva nemir, a usporavanje osjećaj krivnje.

Ritam

I tu dolazimo do zanimljive simboličke veze sa štitnjačom.

Štitnjača nas podsjeća da nije svako ubrzanje znak životne snage, kao što ni svako usporavanje nije znak slabosti.

Neki ljudi cijeli život pokušavaju stići nešto što nikada nije bilo ispred njih.

Stalno nešto započinju, organiziraju, popravljaju, spašavaju. Njihova vrijednost vezana je uz korisnost, a njihova sigurnost uz osjećaj da imaju sve pod kontrolom.

Čak i kada se vanjske okolnosti smire, u njima ostaje unutarnja žurba. Kao da tijelo još uvijek očekuje da će se nešto dogoditi.

Drugi su naučili suprotnu strategiju. Kada život postane prezahtjevan, oni se povlače. Odgađaju odluke, potiskuju želje, gube inicijativu. Ne zato što nemaju što dati, nego zato što su predugo živjeli u okolnostima u kojima njihova volja nije imala dovoljno prostora.

Jedni se pokušavaju spasiti ubrzavanjem, drugi usporavanjem. A oboje mogu izgubiti dodir s vlastitim tempom.

„Moram”

Ovdje je važno razumjeti nešto što se često previdi. Čovjek može imati dovoljno vremena, a ipak osjećati da ne smije stati.

To je razlika između stvarnog vremena i unutarnjeg osjećaja vremena.

Postoje ljudi koji žive kao da stalno kasne. Ne nužno na posao, sastanak ili neku obvezu. Kasne prema nekom nevidljivom očekivanju koje nose u sebi.

Moraju već biti uspješniji. Moraju već znati što žele. Moraju se brže oporaviti, više postići, bolje izgledati, više dati.

Njihov život pretvara se u neprekidnu utrku s vlastitom predodžbom o tome gdje bi već trebali biti.

Izražavanje, ali i slušanje sebe

Tu dolazimo do još jednog sloja.

Štitnjača se nalazi u području grla, koje u simboličkom razumijevanju čovjeka povezujemo s izražavanjem vlastite istine, ali i slušanjem istina izvana.

Ali izražavanje nije samo sposobnost da nešto izgovorimo. Ponekad je najvažniji oblik izražavanja sposobnost da kažemo:

Ne želim. Ne mogu sada. Treba mi vremena. Ovo nije moj put. Neću više živjeti prema očekivanjima koja nisu moja.

Jer to i jest slušanje sebe.

Za osobu koja je ljubav i prihvaćanje povezala s prilagođavanjem, takve rečenice mogu biti izuzetno teške.

Jer ona ne osjeća samo strah od sukoba. Može osjećati da će, ako počne živjeti vlastitim ritmom, izgubiti pripadnost. I zato nastavlja.

Ubrzava kada joj treba odmor. Šuti kada želi govoriti. Pristaje kada želi odbiti.

Sve dok jednog dana ne primijeti da više ne zna što zapravo želi.

Moj ritam

U tome se nalazi jedna od najdubljih tema koje možemo povezati s energijom štitnjače.

Pravo na vlastiti tempo neodvojivo je od prava na vlastiti život.

Stres nam izaziva neslijeđenje našeg ritma. Zatim dugotrajni stres može mijenjati naš doživljaj energije, sna, sigurnosti i opterećenja, a to jako utječe na naše emocije. Zato je vrijedno istražiti i emocionalni život osobe, ne kao zamjenu za medicinsko liječenje, nego kao dio razumijevanja njezina cjelokupnog stanja.

Možda je upravo to pitanje koje mnogi ljudi nikada nisu sebi postavili.

„Kojom bih brzinom živio kada se više ne bih morao bojati da ću nekoga razočarati ili kad više ništa ‘ne moram’?”

Jer ponekad se najveća promjena u čovjekovu životu ne dogodi kada pronađe snagu da nastavi, nego kada prvi put osjeti da ima pravo stati i da zbog toga neće izgubiti svoju vrijednost.

Centar dubokih uvjerenja

Grlo je u energetskom smislu centar naših najdubljih uvjerenja. Stoga štitnjača nije samo simbol životnog ritma, nego i načina na koji čovjek prilagođava svoju životnu energiju onome što duboko vjeruje da smije ili ne smije biti.

Duboko uvjerenje ne određuje samo kako čovjek razmišlja. Ono određuje što njegov živčani sustav prepoznaje kao sigurno, dopušteno i moguće.

Uvjerenja nastaju prije svjesnog izbora. Ona su implicitna te se očituju kroz automatska očekivanja, emocije, tjelesne reakcije i obrasce ponašanja.

Zato odrasla osoba može racionalno znati da ima pravo reći ne, ali u trenutku kada to treba učiniti osjetiti stezanje, strah ili krivnju.

Njezin razum zna da je slobodna, ali njezin sustav još uvijek očekuje posljedice te slobode.

Primjerice, čovjek sam naizgled odlučuje kada će raditi, odmarati se, govoriti ili povući se. Ali što ako iza tih odluka stoje duboka uvjerenja?

„Vrijedim samo kada sam koristan.”

„Ako usporim, izgubit ću kontrolu.”

„Ako izrazim što želim, bit ću odbačen.”

„Moram sve držati pod kontrolom da bih bio siguran.”

„Moje potrebe opterećuju druge.”

Svako od tih uvjerenja može organizirati čovjekovo ponašanje oko određenog načina preživljavanja.

Osoba koja vjeruje da vrijedi samo kada je korisna može neprestano raditi. Osoba koja vjeruje da je izražavanje vlastite volje opasno može se povlačiti, oklijevati i odustajati. Osoba koja vjeruje da mora predvidjeti svaku opasnost može živjeti u stalnoj pripravnosti.

To sam u praksi vidio stotine puta: čovjek ne živi ritmom svojih stvarnih potreba, nego ritmom svojih dubokih uvjerenja.

Stoga je grlo i mjesto na kojem uvjerenje postaje identitet.

Emocije nisu isto što i uvjerenje.

Emocija govori: „Bojim se da ću biti odbačen.”

Duboko uvjerenje govori: „Ja sam netko koga će odbaciti ako pokaže tko je.”

Prvo je osjećaj, a drugo postaje dio identiteta, a identitet je mnogo snažniji organizator ponašanja od prolazne emocije.

Čovjek se tada više ne prilagođava samo određenoj situaciji. On počinje živjeti kao osoba koja nema pravo na vlastitu volju.

Ne kaže: „Trenutačno ne mogu izraziti što želim”, nego duboko u sebi osjeća: „Moje želje nisu važne.”

U energetskom centru grla to je presudna točka koja utječe na štitnjaču. Grlo više ne predstavlja samo ono što čovjek ne izgovara, nego ono što duboko vjeruje da nema pravo izgovoriti, poželjeti ili postati.

I zato se problem ne rješava uvijek time što osoba konačno izgovori ono što je godinama potiskivala.

Može izgovoriti sve, može se naljutiti, postaviti granice, prekinuti odnose.

Ali ako duboko uvjerenje ostane nepromijenjeno, ponovno će organizirati svoj život oko istog osjećaja nesigurnosti, možda s drugim ljudima i u drugim okolnostima.

Duboka uvjerenja tumače našu stvarnost, što donosi navike automatskih reakcija koje nam određuju životni ritam, što potvrđuje staro uvjerenje i krug počinje ispočetka.

Uvjerenja nam zabranjuju upravo stvari za kojima čeznemo

Čovjek može svjesno željeti mir, a duboko vjerovati da je mir opasan. Može željeti uspjeh, a vjerovati da će zbog uspjeha izgubiti ljubav. Može željeti bliskost, a vjerovati da bliskost završava gubitkom slobode. Može željeti odmor, a vjerovati da će postati bezvrijedan ako prestane biti koristan.

Tada nastaje unutarnji sukob koji nije uvijek vidljiv: jedan dio čovjeka pokušava krenuti naprijed, dok drugi pokušava spriječiti ono što doživljava kao opasnost.

Zato se ponekad događa da osoba postane nemirna upravo onda kada joj život napokon postane dobar ili nađe dobar odnos.

Ne zato što ne želi dobro, nego zato što dobro iskustvo nije usklađeno s njezinim starim očekivanjima.

Čovjek pokušava uskladiti ritam prema životu koji želi, ali ga njegova duboka uvjerenja neprestano vraćaju u ritam života koji poznaje.

Stoga, ako radim s osobom na štitnjači energetski rad, jedan dio je izgovaranje potisnutih emocija i energetsko rasterećenje emotivnog tijela. Zatim rad na postavljanju granica. Ali najdublji sloj je promjena dubinskih uvjerenja da je osoba sigurna ako „uhvati svoj ritam” i bude ono što jest. I potom ta uvjerenja trebaju biti doživljena kao iskustvo.

Ovakvi tretmani idu odlično paralelno s psihoterapeutskom praksom jer ubrzavaju procese kvalitetno i podržavaju sustav dok osoba ulazi u svoju novu realnost.

~W