Kad gledamo samo fizičku razinu, imamo energiju, a naša energija mora negdje ići. Zanimljivo je što se dešava kada energiji ne dajemo fizički smjer. Kada ne mobiliziramo korjen. Zato što je to fizički i biološki nedovršena mobilizacija korjenskog centra.

Malo podataka sa faksa.

Naš živčani sustav voli tri jasna stanja:

• Sigurno i opušteno (parasimpatičko stanje)
• Akcija, borba, kretanje (simpatičko stanje)
• Gašenje, kolaps (dorzalno povlačenje)

Ali “čekanje bez smjera” je čudna kombinacija: nisi u opuštanju, nisi u akciji, nisi ni u potpunom povlačenju.

To je aktivirana energija bez izlaza. I to je neurološki i energetski naporno.

Mobilizacija bez završetka

Kad idemo nešto “odraditi”, sustav se mobilizira. Mobilizacija znači više adrenalina, više dopamina (anticipacija), napetost mišića i budnost. Ali ako nema jasnog cilja, konkretne akcije i osjećaja napretka, ta mobilizacija korjenske ostaje “u zraku”. To tijelo osjeti kao unutarnju napetost ili električnost. Onda dobijamo čudne simptome u korjenu.

Čekanje je za organizam nepredvidivost

Biološki gledano, najstresnija stanja nisu borba. Najstresnija su stanja neizvjesne pripravnosti.

U prirodi, ako nas lav napadne, ili bježimo ili se borimo. Ali ako čujemo šum u travi i ne znamo je li lav, sustav ostaje napet. To je čekanje bez smjera.

Tijelo to doživljava kao “Ne znam što dolazi, ali moram biti spreman.” To je energetski skupo.

Naš balkanski sloj priče

Ako smo navikli plemenski čekati tuđe stanje, roditeljsko ili bilo koji odnos, prilagođavati se i biti spremni reagirati, onda je “čekanje” za nas već naučeni obrazac budnosti.

Onda nam sistem u biti izjednačava čekanje, pripravnost i napetost. Svi smo manje više odrasli kao funkcije i kasnije je to “Nisam tu zbog sebe. Tu sam po zadatku.” To je ogroman okidač za korijenski centar.

On voli autonomiju, teritorij i smjer.

Živčani sustav koji je naučio da sigurnost dolazi iz praćenja tuđeg stanja, anticipacije problema i preuzimanja odgovornosti, ne zna što bi radio kad je mir. I onda krene izmišljati mikro-probleme i ako nema vanjskog neprijatelja, izmišlja unutarnje.

Zašto se smiri kad imamo plan?

Jer plan daje završetak mobilizaciji. Ako tijelu damo neku rutinu i smjer, živčani sustav kaže “Ok. Energija ide tamo.” I nema čudnog elektriciteta u tijelu ili prigušene energije u obliku tjeskobe.

To nam je svima tranzicija iz života “čekanja po zadatku” u život “djelovanja po izboru”.

Stoga, ako osjećamo da nam je život na čekanju, sistem na korjenu “lebdi”. Energija postoji i mobilizirana je, snaga je tu, volja je tu, ali nema kanal, strukturu i onda se raspršuje u svim smjerovima, što može dati svakakve simptome, umjesto da joj damo laserski smjer. Čekanje bez smjera je energetski naporno i živčani sistem nam nije za to dizajniran. Ako osjetimo napredak, viziju, onda ta energija dobije kontekst i postane regulirana.

Sistemi nam više ne žele pasivno biti “negdje”, nego djelovati. Korjenski centar odgovara energiji Marsa, i nije za zezanje. Itekako će se uvijek pokretati, ali treba jasnoću i kontekst i kako se uzemljavamo bit će sve jača. To je energija preživljavanja i kretanja, i stalno proizvodi potencijal kretanja, zaštite, gradnje: nitko nije bez energije na toj razini našeg “motora”. Ali mu moramo dati smjer. Mobilizacija mora imati završetak, inače energija električno “lebdi” i gruva na čudne načine.

Kako prekinuti čekanje bez smjera?

1. Konkretna akcija. Pokrenemo tijelo u nekom smjeru, cilju, svakodnevna rutina. Koliko god mali ili veliki cilj bio. “Energija se troši”, zatvara se krug. Praznimo naboj adrenalina.

2. Smjer: jasan zadatak. Energetski princip korjenskog centra je jasnoća. Ako znamo da nešto trebamo (npr.poraditi na tijelu ili dovršiti posao ili nešto izgovoriti), lebdimo. Rutina u tom smjeru je signal davanja smisla toj energiji. Ono “zašto” to radimo. Dopamin se ne diže zbog nagrade nego zbog jasnog cilja.

3. Završetak i zatvaranje kruga. Odmor, dovršeno je, sigurno je. Parasimpatikus.

Stoga ako čekamo “popraviti” partnera ili regulirati nekoga, ili savršene uvjete, ući ćemo u anksioznost, što nije premalo ili previše energije, nego nedovršena energija.

Korjenska energija nije filozof. Ona je motor. Nije “moram” nego “biram akciju bez dokazivanja, mogu jer sam živ”. Ne čeka da li je nešto ugodno, savršeno, inspirativno, duhovno. Pita samo ima li smjera i akcije. Užitak dolazi kasnije, sakralna energija. Stoga ljudi koji čekaju motivaciju, u biti čekaju i trebaju pokret.

Pravi užitak dolazi iz osjećaja napretka, ne iz stalne ugode. Moramo imati rast.