Kad prestaneš tražiti izgovore i počneš živjeti
Postoji jedan trenutak u razvoju čovjeka koji se ne može lažirati. Ne dolazi iz ideje, ni iz želje da budemo “bolji”, ni iz potrebe da riješimo još jedan sloj sebe. Dolazi tiho, ali vrlo konkretno — kao pomak fokusa iznutra prema van. Kao da se nešto u tebi prestaje vrtjeti oko unutarnjih analiza, odnosa, tuđih reakcija i nevidljivih dozvola, i počinje se usmjeravati prema stvaranju, djelovanju i dovršavanju nečega u fizičkom svijetu.
Tiha promjena fokusa
Ta promjena nije samo psihološka. Ona je energetska. I sve više ljudi koji rade na sebi počinju je osjećati. Godinama je naglasak bio na čišćenju, razumijevanju trauma, otpuštanju obrazaca, gledanju u sebe. To je bilo potrebno. Bez toga bi sve što gradimo izvana bilo samo produžetak nesvjesnih mehanizama. Ali dolazi točka u kojoj daljnje kopanje po sebi prestaje donositi rast i počinje stvarati stagnaciju. Ne zato što je rad na sebi loš, nego zato što postaje bijeg od života.
Zašto rad na sebi može postati skriveni oblik stagnacije
U toj fazi javlja se nova kvaliteta impulsa. Nije više “moram ovo riješiti da bih bio u redu”, nego “želim nešto napraviti, želim ići prema nečemu, želim završiti”. Ta želja nije napeta kao stari obrasci dokazivanja. Nema u sebi onu nervozu “moram uspjeti da bih bio vrijedan”. Ona je čišća, direktnija. Više nalik unutarnjem pokretu koji traži izražaj.
Ono što mnoge zbuni je da se paralelno s tim javi i otpor. Strah. Ne zato što je to pogrešan smjer, nego zato što je nov. Posebno kod ljudi koji su od malih nogu učeni da ne vjeruju vlastitom impulsu. Da se prilagode, slušaju autoritet, rade kako im se kaže. Kada god bi krenuli “po svome”, dolazila je korekcija — nekad kroz kritiku, nekad kroz kaznu, nekad kroz povlačenje podrške. Tijelo to pamti. I zato, kada se pojavi autentična želja za djelovanjem, tijelo može reagirati kao da je u opasnosti.
U terapeutskom radu, ne dozvoljavam da se energetski rad pretvori u izgovor za stagnaciju.
Strah od vlastitog smjera
Tu dolazi do zanimljivog obrata. Ljudi često misle da je rad na sebi završiti s tim strahom. Ali zapravo, sljedeći korak nije čekati da strah nestane, nego naučiti djelovati uz njega. Jer strah koji se pojavljuje nije signal da nešto ne valja, nego da izlaziš iz starog identiteta. Iz identiteta onoga koji traži dozvolu, koji se usklađuje s tuđim očekivanjima, koji mjeri sebe kroz reakcije drugih.
Nova faza razvoja traži drugačiji odnos prema životu. Ne više samo promatranje i razumijevanje, nego ulazak. Ne više samo rad na sebi, nego rad kroz sebe u svijetu. Ideje, projekti, fizičke promjene, konkretni potezi — sve to postaje dio procesa jednako kao i introspekcija.
Kako iznutra tako izvana: rad na sebi nije potpun bez okretanja životu
Zato se može reći da rad na sebi nije potpun bez ovog okretanja prema životu. Ako ostaneš samo u unutarnjem radu, lako se stvori zatvoreni krug u kojem stalno “još nešto treba iscijeliti” prije nego što kreneš živjeti. A istina je obrnuta — dio iscjeljenja događa se tek kad počneš živjeti drugačije.
Energetika današnjice to sve više podržava. Kao da se kolektivno pomičemo iz faze čišćenja u fazu kreacije. Ljudi koji su godinama radili na sebi sada osjećaju da više ne mogu ostati samo u tome. Pojavljuje se potreba za izražajem, za gradnjom, za konkretnim rezultatima. Ne iz ega, nego iz poriva da se ono što je unutra pretoči van.
U tom procesu nestaje i jedna suptilna, ali važna ovisnost, potreba za dozvolom. Dozvolom da živiš, da želiš, da ideš za nečim. Dokle god je ta dozvola vanjska, čovjek ostaje vezan. Uvijek će postojati netko ili nešto što “još nije riješeno” i što odgađa život. Ali kada se fokus prebaci na vlastitu os djelovanja, ta potreba polako slabi. Ne zato što postaješ buntovan ili zatvoren za druge, nego zato što više ne gradiš identitet kroz njih.
Zanimljivo je da se u toj fazi odnosi također mijenjaju. Manje su opterećeni analizama, projekcijama i potrebom da nešto “riješe”. Postaju jednostavniji. Jer više nisu centar oko kojeg se sve vrti. Centar se vraća u vlastiti životni smjer.
Na kraju, ovaj prijelaz nije spektakularan izvana. Nema nužno velikih deklaracija ni dramatičnih odluka. Više je poput tihog, ali čvrstog unutarnjeg “idem”. I svaki mali konkretan korak u tom smjeru dodatno stabilizira tu novu os. Jasnoća i sigurnost ne dolaze prije djelovanja, nego kroz njega. I upravo zato, trenutak kada prestaneš čekati da sve bude riješeno i kreneš živjeti, označava stvarni početak integracije svega što si do tada radio na sebi.
Tagovi :