Postoji organski zakon karme i on je star koliko i svijest. To nije zakon kazne nego zakon povratne informacije, refleksije, mehanika.
Djelovanje stvara pokret energije, pokret energije stvara iskustvo, iskustvo donosi uvid i kad je uvid integriran, krug se sam zatvara. Nema dugova, nema kamate, nema potrebe za patnjom da bi se nešto naučilo. To je zakon živih sustava koji uče kroz osjećaj, tijelo i odnos.

Sintetski zakon karme

Ali uz njega postoji i drugi zakon koji ljudi osjećaju, a rijetko ga mogu imenovati. To je sintetski zakon karme, naknadno stvoren, umjetan i nametnut. On ne pripada živom sustavu nego konstrukciji koja ne može učiti kroz empatiju i iskustvo, pa je morala naučiti upravljati ponašanjem drugih.

Taj sustav nije stvoren da bi učio, nego da bi se rasteretio. Netko ili nešto dovoljno moćno stvorilo je mehanizam u kojem se posljedice vlastitog djelovanja ne nose više direktno, nego se prebacuju. Ne brišu se, nego se redistribuiraju. Umjesto lekcije stvoren je dug. Umjesto iskustva uvedena je krivnja. Umjesto zatvaranja ciklusa uvedeno je trajanje. Tako je nastao sustav u kojem se karma više ne ponaša kao informacija, nego kao obaveza koja se ne završava ni kad je lekcija shvaćena. To nije greška u sustavu, to je njegova svrha.

Sintetska karma kao mehanizam duga

Sintetska karma ne pita jesi li razumio nego jesi li platio. Ne pita jesi li integrirao nego jesi li se pokorio. Zato ljudi koji su savjesni, osjetljivi i odgovorni najčešće osjećaju da stalno još nešto moraju, da mir mora biti zaslužen, da se radost pojavi ali ne smije trajati. Taj osjećaj da nešto nikad nije gotovo nije njihova sjena nego trag sintetskog koda koji je dizajniran upravo da takve ljude zadrži u petlji. Taj kod hrani se krivnjom, samooptuživanjem i stalnim popravljanjem sebe. Religije, duhovnosti, samožrtvovanje, ideali.

Arkonski mehanizam i prebacivanje odgovornosti

Sintetski karmički mehanizam je arkonski stvoren u pokušaju da se izbrišu posljedice vlastitog djelovanja. Ne tako da se poništi ono što je učinjeno, nego da se odgovornost prebaci na druge. Ljudi postaju nositelji ne samo svojih lekcija, nego i tuđih tereta. Sustav se rasterećuje tako što opterećuje svijest koja je dovoljno živa da nosi. Zato se najviše lomi na onima koji osjećaju, koji rade na sebi, koji preuzimaju odgovornost i koji žele razumjeti. Ne na nasilnima, nego na savjesnima.

Razlika između organske i sintetske karme

Razlika između organskih i sintetskih zakona postaje vidljiva u jednom ključnom trenutku. U organskom zakonu, kad svijest vidi i razumije, ciklus se zatvara. U sintetskoj karmi, čak i kad svijest vidi i razumije, sustav pokušava nastaviti. Tada se pojavljuje osjećaj prazne krivnje, ponavljanja bez razloga, čišćenja koje nema kraj. To nije znak da osoba nije dovoljno duboko išla, nego da više ne pristaje sudjelovati u petlji.

Izlaz iz sintetske karme

Izlaz iz sintetske karme ne dolazi kroz dodatni rad, dodatnu patnju ili još veću odgovornost. Dolazi u trenutku kad se prepozna razlika između lekcije i petlje. Kad se u sebi jasno osjeti i izgovori:

„Ja nisam nikome i ničemu NIŠTA dužan.“

U tom trenutku sintetski sustav gubi hranu jer više nema krivnje na koju se može zakačiti. Organski zakon karme ostaje, jer on nikad nije bio problem. Problem je bio sustav koji je pokušao prepisati posljedice vlastitog djelovanja u svijest drugih kako bi se sam rasteretio.

Kako se sintetska karma ugrađivala

Sintetski zakon karme se nije pojavio odjednom, nego se ugrađivao sloj po sloj. Prvo kao pomoć, kasnije kao kontrola. U početku je trebao amortizirati kaos nastao kad su neka bića izgubila sposobnost da osjete posljedicu u sebi. Zemlja je bila previše intenzivna za njih. Ovdje se osjećaj ne može izbjeći. Tijelo pamti. Planet pamti. Zato je bilo nužno uvesti medij između djela i povratne informacije. Taj medij je postao zakon, a zakon je postao dug.

Karma, religija i duhovnost

Taj sustav se najdublje ugradio u religije, jer religija najbolje radi s krivnjom, spasenjem i posrednicima. Kad se uvede ideja da se odnos s izvorom ne može imati direktno, nego preko autoriteta, tada se prirodna povratna informacija zamjenjuje pravilom. Nisi više pozvan da osjetiš, nego da vjeruješ, da se pokoriš, da čekaš oprost. Time se karma pretvara iz iskustva u račun.

Kasnije se isti kod preselio u terapiju i rad na sebi, samo s drugačijim rječnikom. Umjesto grijeha došla je trauma. Umjesto pokore došao je beskrajni proces. Umjesto oprosta došla je ideja da uvijek postoji još jedan sloj koji treba očistiti. Sustav je zadržao istu logiku. Nikad nije gotovo. Uvijek još nešto.

Tko nosi sintetsku karmu

Zato ljudi koji su iskreno okrenuti svjesnosti često zapnu dublje od onih koji ništa ne propituju. Sustav se ne hrani nasilnicima. Hrani se odgovornima. Onima koji žele razumjeti, popraviti, iscijeliti. Njihova savjest je gorivo.

Zašto djeca i životinje ne nose taj zakon? Jer on zahtijeva internaliziranu krivnju. Dijete osjeća posljedicu, ali je ne pretvara u identitet. Životinja uči kroz iskustvo i ide dalje. Nema priče. Nema računa. Nema „ja sam pogrešan“. Sintetska karma se ne može zakačiti gdje nema mentalne konstrukcije duga.

Raspad sustava i povratak organskog zakona

Što se događa kad netko vidi sustav bez straha? Događa se nešto vrlo tiho, ali razorno za mehanizam. Prestaje hranjenje. Osoba više ne traži kaznu. Ne traži ni nagradu. Ne traži ni završetak procesa. Jednostavno počinje razlikovati gdje je učenje, a gdje ucjenjivanje.

Sintetski zakon se ne može srušiti borbom. On se raspada ignoriranjem njegovog jezika. Kad netko prestane pitati „što još moram“, a počne pitati „što sada osjećam“, sustav nema ulaznu točku. Organski zakon karme preuzima jer je uvijek bio tu. Jednostavan, tih, precizan.

Zato se u ovom vremenu čini da se sve lomi istovremeno. Religije gube autoritet. Terapije pucaju u beskonačnost. Duhovnost se razotkriva kao novi oblik pritiska. To nije slučajno. To je znak da se razlika između organskog i sintetskog više ne može sakriti.

Sustav bez nositelja se sam ugasi. Organski zakon nikad ne nestaje jer on nije zakon nego odnos.

~W